Chapter 9

   Bože otaca naših i Gospode milosrđa, ti koji si riječju svojom stvorio svemir  

-

  i koji si sazdao čovjeka mudrošću svojom da vlada nad stvorovima tvojim  

-

  i da svijetom upravlja u svetosti i pravednosti i da sud sudi dušom pravičnom:  

-

  daj mi mudrost, prisjednicu svoga prijestolja i ne odbaci me između djece svoje.  

-

  Jer sam sluga tvoj, sin sluškinje tvoje, čovjek slab i malovjek, nesposoban shvatiti pravdu i zakone.  

-

  Jer ako bi tko od sinova ljudskih bio i savršen, ali bez mudrosti koja od tebe dolazi, opet ne bi ničemu vrijedio.  

-

  Ti si me izabrao za kralja svome narodu i za suca sinovima i kćerima svojim.  

-

  Odredio si mi da sagradim Hram na Svetoj gori tvojoj i žrtvenik u gradu boravišta tvojeg, u liku svetoga Šatora koji si odiskona bio spremio.  

-

  S tobom je mudrost koja zna djela tvoja, koja je bila nazočna kad si stvarao svijet; ona zna što je milo tvojim očima i što je pravo po tvojim zapovijedima.  

-

  Pošlji je s nebesa svetih i otpravi je od svoga slavnog prijestolja, da uza me bude i potrudi se sa mnom i da spoznam što je tebi milo.  

-

  Jer ona sve zna i razumije, ona će me razborito voditi u pothvatima mojim i štititi svojom moći.  

-

  Tad će ti djela moja biti ugodna, i ja ću pravedno upravljati pukom tvojim i bit ću dostojan prijestolja oca svoga.  

-

  Jer tko može spoznati Božju namisao i tko će se domisliti što hoće Gospod?  

-

  Plašljive su misli smrtnika i nestalne su naše namisli.  

-

  Jer propadljivo tijelo tlači dušu i ovaj zemljani šator pritiskuje um bremenit mislima.  

-

  Mi jedva nagađamo što je na zemlji i s mukom spoznajemo i ono što je u našim rukama: a što je na nebu, tko će istražiti?  

-

  Tko bi doznao tvoju volju da ti nisi dao mudrosti i da s visine nisi poslao Duha svoga svetoga.  

-

  Samo tako su se poravnale staze ljudima na zemlji i samo su tako naučili ljudi što je tebi milo i spasili se tvojom mudrošću.  

-