Chapter 14

   Poslije tri godine saznali su Juda i njegovi ljudi da je Seleukov sin Demetrije s jakom vojskom i brodovljem doplovio u luku Tripolis,  

-

  zavladao zemljom i pogubio Antioha i njegova skrbnika Liziju.  

-

  Neki Alkim, koji je prije bio veliki svećenik a poslije se u vrijeme pobune svojevoljno okaljao, videći da se nikako ne može održati i da mu je posve onemogućen pristup k svetom žrtveniku,  

-

  pođe godine sto pedeset i prve kralju Demetriju i donese mu zlatnu krunu i palmu, i k tome maslinove grančice koje se običavaju prikazivati u Hramu. Inače tog dana nije učinio ništa više.  

-

  Ali kad ga je potom Demetrije pozvao u vijeće i upitao kakvo je raspoloženje i koje su nakane Židova, on iskoristi tu priliku za svoje lude namjere i odgovori:  

-

  "Židovi koji se zovu Hasideji, a kojima je na čelu Juda Makabej, vode neprestano ratove i dižu bune te ne daju da se kraljevstvo naužije blagostanja.  

-

  Zato sam ja, lišen pradjedovske časti, to jest velikog svećeništva, došao ovamo,  

-

  jer su mi na srcu u prvom redu kraljevska prava, a u drugom naši sugrađani, jer zbog nepromišljenosti spomenutih ljudi sav naš narod trpi nemalu štetu.  

-

  Kad sve to potanko saznaš, o kralju, po svojoj blagoj čovjekoljubivosti koju gojiš prema svima, udostoj se pobrinuti za dobro naše zemlje i našega naroda, kojemu prijeti pogibao sa svih strana.  

-

  Jer dok Juda živi, ne može država uživati mira."  

-

  Čim je to izgovorio, ostali kraljevi prijatelji, neprijateljski raspoloženi prema Judi, još većma uzeše podjarivati Demetrija.  

-

  On odmah dozva Nikanora, koji je zapovijedao odredom slonova, te ga imenova upraviteljem Judeje i posla ga  

-

  s nalogom da Judu pogubi a njegove ljude rastjera te da Alkima postavi za velikog svećenika veličanstvenog Svetišta.  

-

  Oni pogani koji bijahu pred Judom iz Judeje pobjegli pridružiše se hrpimice Nikanoru, jer su mislili da će se nezgode i nesreće Židova okrenuti u njihovu korist.  

-

  Kad su Židovi čuli za Nikanorov dolazak i za navalu pogana, posuli su se prašinom i stali se moliti Onome koji je dovijeka uspostavio svoj narod i koji se uvijek vidljivim znakovima zauzima za svoju Baštinu.  

-

  Na nalog svog zapovjednika odmah krenuše odande i sukobiše se s njima kod mjesta Desaua.  

-

  Judin brat Šimun uhvati se s Nikanorom, ali, iznenađen neočekivanim dolaskom protivničkih četa, pretrpje malen neuspjeh.  

-

  Ipak se Nikanor bojao da odluči krvlju, jer je čuo o junaštvu Jude i njegovih, o njihovoj neustrašivosti u bojevima za domovinu.  

-

  Zato je poslao Posidonija, Teodota i Natatiju da Židovima predlože i prihvate mirovne ponude.  

-

  Ispitavši dublje te prijedloge, zapovjednik ih priopći svojim vojnicima; pokazalo se da su jednodušni i da pristaju na nagodbu.  

-

  Uglavili su dan kada će se zapovjednici sastati na istom mjestu. Tada su sa svake strane došla po jedna bojna kola te su postavili počasne stolice.  

-

  Juda je na prikladnim mjestima razmjestio naoružane ljude spremne ako bi neprijatelji iznenada što vjerolomno pokušali. Lijepo su se sporazumjeli.  

-

  Nikanor se zadržao u Jeruzalemu, ne čineći ništa nepravedno. Štoviše, otpustio je ljude koji se bijahu okupili oko njega.  

-

  Judu je neprestano imao uza se, jer je u srcu osjećao sklonost prema tom čovjeku.  

-

  Nagovorio ga da se oženi i da ima djecu. Juda se oženio, živio u blagostanju i nauživao se života.  

-

  Kad je Alkim vidio njihovu međusobnu sklonost i shvatio da su sklopili ugovor, otišao je Demetriju i rekao mu da Nikanor ima izdajničke namjere, jer je Judu, protivnika njegova kraljevstva, imenovao nasljednikom.  

-

  Nato se kralj razgnjevi: razjaren klevetama tog nitkova, napisa Nikanoru pismo i poruči mu da zbog nagodbe veoma negoduje; i zapovjedi mu da mu odmah u Antiohiju pošalje Makabeja okovana.  

-

  Kad je to stiglo Nikanoru, zbunio se, jer mu bijaše teško da pogazi nagodbu s čovjekom koji nije ništa kriv.  

-

  Ali kako nije bilo moguće usprotiviti se kralju, vrebao je prigodu da taj nalog izvrši lukavštinom.  

-

  Makabej je ipak zamijetio da se Nikanor hladnije vlada prema njemu i da ga susreće grublje nego što je običavao te nasluti da ta hladnoća nije dobar znak. Zato skupi oko sebe mnogo svojih pristalica i stade izbjegavati Nikanora.  

-

  A ovaj, videći kako ga je čovjek vješto nadmudrio, pođe u uzvišeni i sveti Hram upravo kad su svećenici prinosili obredne žrtve i zapovjedi da mu predaju tog čovjeka.  

-

  Kako su mu oni pod zakletvom izjavljivali da ne znaju gdje je čovjek koga traži,  

-

  on podiže desnicu prema Hramu i zakle se ovako: "Ako mi ne predate Judu svezana lancima, sravnit ću to Božje svetište sa zemljom, raskopat ću žrtvenik te ću na istome mjestu podići divan hram Dionizu."  

-

  Rekavši to, ode. Tada svećenici podigoše ruke prema nebu i zazvaše Onoga koji je uvijek branio naš narod:  

-

  "O ti Gospodaru komu ništa ne treba, tebi se svidjelo da se Hram u kojem prebivaš nalazi među nama.  

-

  Zato sad, sveti Gospodaru svake svetosti, sačuvaj dovijeka neoskvrnjen ovaj Dom koji je nedavno očišćen."  

-

  Uto Nikanoru optužiše Razisa, jednog od jeruzalemskih starješina, čovjeka koji je ljubio svoje sugrađane i bio na vrlo dobru glasu, pa su ga zbog njegove dobrote nazivali ocem Židova.  

-

  On je već u prvim vremenima pobune bio okrivljen zbog židovstva te se tijelom i dušom najpostojanije izložio za židovstvo.  

-

  Stoga je Nikanor, da pokaže svoju otvorenu nesklonost prema Židovima, poslao preko pet stotina vojnika da ga uhvate,  

-

  jer nije sumnjao da će nestanak tog čovjeka za Židove značiti težak udarac.  

-

  Kad je, dakle, rulja već gotovo osvojila kulu i jurišala na ulazna vrata, kad je već bio izdan nalog da se podmetne vatra i vrata zapale, Razis se, opkoljen odasvud, baci na vlastiti mač.  

-

  Radije je htio časno poginuti nego dopasti u bezbožničke ruke da podnosi uvrede nedostojne njegove plemenitosti.  

-

  Ali kako se u bojnoj žurbi nije smrtno pogodio, a rulja na vrata prodirala unutra, odvažno otrča na zid te se junački strmoglavi na rulju.  

-

  Kako su se svi odmah razmakli, pade usred praznine.  

-

  Još dišući, ponesen gnjevom, ustade sav obliven krvlju i unatoč teškim ranama potrča kroz rulju te stade na strmu pećinu.  

-

  Već posve bez krvi, istrže sebi utrobu uhvativši je objema rukama te je baci na rulju, moleći Gospodara života i duha da mu je jednom opet vrati. Tako je preminuo.  

-