Chapter 13

   U Babilonu življaše neki čovjek po imenu Jojakim.  

-

  On se oženi Suzanom, kćerju Hilkijinom, veoma lijepom i bogobojaznom.  

-

  Njezini roditelji bijahu pravednici i odgojiše svoju kćer po Zakonu Mojsijevu.  

-

  Jojakim bijaše vrlo bogat: uz kuću imaše vrt. Judejci se skupljahu kod njega jer bijaše poštovaniji od svih.  

-

  One godine izabraše za suce dva starca iz naroda. O takvima reče Gospod: "Bezakonje izađe iz Babilona po starješinama, sucima koji su se smatrali upravljačima naroda."  

-

  Ovi posjećivahu kuću Jojakimovu, i svi koji imahu kakvu parnicu obraćahu se njima.  

-

  Kad bi se narod, oko podneva, razišao, Suzana bi dolazila šetati u vrt svog muža.  

-

  Ona je dva starca svaki dan promatrahu gdje ulazi i šeta, pa je poželješe.  

-

  Izgubiše od toga razum, odvratiše svoje oči od Neba i zaboraviše njegove pravedne sudove.  

-

  Obojica njome ranjena, skrivahu jedan od drugoga svoju muku,  

-

  jer su se stidjeli priznati svoju pohotu za njom,  

-

  ali su živo nastojali da je svaki dan vide.  

-

  Jednom se rastadoše rekavši: "Hajdemo kući, doba je ručku." I svaki ode na svoju stranu,  

-

  ali se vratiše i nađoše na istom mjestu. Ispitujući se za povod, priznaše pohotu za njom, i tada ugovoriše priliku kad bi mogli zateći Suzanu samu.  

-

  I dok su tako vrebali zgodan dan, uđe ona jednom, kao i minulih dana, samo sa dvije djevojke: htjede se okupati u vrtu, jer bijaše vruće.  

-

  Ondje ne bijaše nikoga: osim ona dva starca, koji je, skriveni, vrebahu.  

-

  Ona reče djevojkama: "Donesite mi ulja i pomasti pa zaključajte vrtna vrata da se okupam!"  

-

  One učine kako im zapovjedi: zaključaše vrtna vrata te iziđoše na pokrajna vrata da donesu što im je zapovjedila; ništa nisu znale o starcima, jer bijahu skriveni.  

-

  Čim djevojke izađoše, oni ustadoše i pritrčaše k njoj.  

-

  "Evo, rekoše, vrtna su vrata zaključana, nitko nas ne vidi. Mi te se poželjesmo, podaj nam se i budi naša!  

-

  Ako li nećeš, mi ćemo protiv tebe svjedočiti da je neki mladić bio s tobom i da si zbog toga udaljila od sebe svoje djevojke."  

-

  Suzana zastenja: "Odasvud sam pritisnuta: učinim li to, smrt me čeka; ne učinim li, neću vam ruci umaći.  

-

  Milije mi je da nedužna padnem u vaše ruke nego da sagriješim pred Gospodom."  

-

  I povika iza glasa. Okrenuše vikati i oba starca na nju,  

-

  a jedan potrča i otvori vrtna vrata.  

-

  Kad ukućani čuše krikove u vrtu, dotrčaše na pokrajnja vrata da vide što se dogodilo.  

-

  Pošto starci ispripovjediše svoju pripovijest, postidješe se sluge veoma, jer se o Suzani takvo što nikad ne ču.  

-

  Sutradan se narod sabra kod Jojakima, njezina muža. Dođoše onamo starci, puni bezbožne namjere da Suzanu usmrte.  

-

  Rekoše skupljenu narodu: "Pošaljite po Suzanu, kćer Hilkijinu, ženu Jojakimovu!" Poslaše po nju.  

-

  Ona dođe sa svojim roditeljima, djecom i svim rođacima.  

-

  A Suzana bijaše veoma ljupka i ljepolika.  

-

  Kako bijaše pod koprenom, oni bezakonici narediše da skine koprenu da bi se nasitili njezine ljepote.  

-

  Svi njezini plakahu, a tako i svi koji je gledahu.  

-

  Oba starca ustadoše usred naroda i staviše joj ruke na glavu.  

-

  Ona plačući, srca zaufana u Gospoda, pogleda prema nebu.  

-

  Starci rekoše: "Dok mi šetasmo sami po vrtu, uđe ona sa dvije djevojke, zaključa vrtna vrata i otpusti djevojke.  

-

  Priđe k njoj mladić koji bijaše skriven i leže s njom.  

-

  Mi bijasmo u kutu vrta; videći to bezakonje, potrčasmo k njima.  

-

  Vidjesmo ih zajedno, ali ne mogosmo uhvatiti mladića jer bijaše jači od nas pa otvori vrata i pobježe.  

-

  Ali ovu uhvatismo i zapitasmo tko ono bijaše.  

-

  Ne htjede nam kazati. Za to svjedočimo." Povjerova im zbor - tÓa oni bijahu starješine narodne, suci, i osudiše je na smrt.  

-

  Suzana povika iza glasa: "Bože vječni, ti koji poznaješ tajne, koji znaš sve prije negoli se zbude,  

-

  ti znadeš da su lažno svjedočili protiv mene. I evo umrijet' mi je, a da ne učinih ništa od onoga što je njihova pakost izmislila protiv mene."  

-

  Gospod usliši njezin vapaj.  

-

  Dok su je vodili u smrt, probudi Bog sveti duh mladog momčića Daniela.  

-

  On povika iza glasa: "Ja sam čist od krvi njezine!"  

-

  Sav se narod okrenu prema njemu i zapita: "Što si to kazao?"  

-

  Stade posred njih i reče: "Tako li ste ludi, sinovi Izraelovi? Bez istrage i bez uvida u istinu osudiste kćer Izraelovu?  

-

  Vratite se u sudnicu, jer lažno ovi svjedočiše protiv nje."  

-

  Sav se narod brzo vrati, a starješine mu rekoše: "Dođi, sjedni među nas i reci nam, jer tebi Bog dade starješinstvo!"  

-

  Tada im reče Daniel: "Rastavite daleko jednoga od drugoga, i ja ću ih ispitati."  

-

  Rastaviše ih, pa Daniel dozva jednoga od njih i reče mu: "Stari zlikovče, sada dođoše na te grijesi koje nekoć učini,  

-

  donoseći nepravedne presude, osuđujući nedužne i oslobađajući krivce, dok Gospod govori: 'Nedužna i pravedna da nisi ubio.'  

-

  Sada, dakle, ako si ovu doista vidio, reci nam: pod kojim si ih drvetom vidio zajedno?" On odgovori: "Pod jednom trišljom."  

-

  Daniel reče: "Zaista, slagao si na svoju glavu. Evo, Anđeo je Božji već dobio od Boga zapovijed da te rasiječe po sredini."  

-

  I otpusti ovoga, a dade dovesti drugoga te mu reče: "Sjeme Kanaanovo, a ne Judino, ljepota te zaludila, strast ti srce okrenula!  

-

  Ovako ste radili sa kćerima Izraelovim, a one su vam se od straha podavale. Ali se kći Judina ne podloži vašem bezakonju.  

-

  Reci mi dakle pod kojim si ih drvetom zatekao zajedno!" On odgovori: "Pod jasikom."  

-

  Daniel mu reče: "Pravo si i ti lagao na svoju glavu. Anđeo Božji čeka s mačem u ruci da te rasiječe po sredini te vas obojicu zatre."  

-

  Tada sav zbor stade iza glasa vikati i blagoslivljati Boga koji spasava one što se u nj uzdaju.  

-

  I okrenuše se protiv one dvojice staraca kojima je Daniel iz njihovih usta dokazao lažno svjedočenje.  

-

  I učiniše njima kako u svojoj pakosti oni smisliše bližnjemu: pogubiše ih prema zakonu Mojsijevu. Tako onoga dana bi spašena jedna nedužna krv.  

-

  Hilkija i njegova žena dadoše hvalu Bogu za svoju kćer Suzanu, a tako i Jojakim, muž njezin, i svi njezini rođaci, što se na njoj ne nađe ništa sramotno.  

-

  I od onoga dana Daniel postade velik u očima naroda.  

-